23. maja, Meri je zvanično proglašena za kopile od strane arhibiskupa. Njena majka, Katarina, koja je bila štićenica katoličke crkve i pape, izbačena je iz porodice od strane svog oca, Henrija, koji je prešao u protestante samo da bi je se rešio. Ovo je bila nepravda koju će Meri pokušavati da ispravi celog života.
Kralj Henri VIII je želeo sina koji bi ga nasledio na tronu Engleske, koju je držala dinastija Tjudor, ali je njegov brak bio razočarenje. Njegova žena, Katarina Aragonska mu je rodila kćerku. Da stvari budu još gore, papa mu nije dozvolio da se razvede kako bi našao ženu koja će mu roditi sina.
Henrijevo rešenje je bilo drastično. Obratio je celu Englesku u protestantizam i osnovao englesku crkvu kako bi sprečio papu da ima bilo kakav uticaj na njegov brak. Tada (23. maja 1533.) je proglasio nevažećim svoj brak sa Katarinom Aragonskom, a zatim je sklopio nekoliko brakova za redom. Dobio je kćerku sa svojom drugom ženom, a na kraju i sina sa trećom. Za razliku od Meri, koja je bila kopile, njeni mlađi polu-rođaci – Elizabeta i Edvard – su bili protestanti.
Edvard je nasledio Henrija VIII na tronu 1547. sa devet godina. Umro je pre nego što je doživeo punoletstvo. Meri je bila sledeća u redu naslednika, uprkos tome što je proglašena za kopile. Zbog toga, ona se sa osvetom u srcu uspela na tron 1553. kao Meri I.
Godinama nije pričala sa svojim ocem. Imala je misiju da ispravi greške koje je njen otac počinio Veri, Engleskoj i njenoj majci, misiju da vrati Englesku u katolicizam. Progonila je protestante bez zadrške, javno pogubljujući nekoliko stotina njih, što joj je i donelo nadimak Krvava Meri.
Delila je stav Katoličke crkve o štamparskoj presi. Sposobnost javnosti da širi informacije masovno je bila opasna za njenu nameru da ponovo uspostavi katolicizam, specifično sposobnost da se širi jeres i jeretički materijal (u to doba, politički materijal nije se razlikovao od religioznog materijala). Videvši kako je Francuska očajno prošla sa zabranom štamparske prese, čak i pod pretnjom vešala, shvatila je da joj je potrebno bolje rešenje. Rešenje koje je uključivalo štamparsku industriju na način na koji će i ona (industrija) imati korist.
Razvila je monopol po kojem je londonski štamparski esnaf dobio potpunu kontrolu nad time šta se štampa u Engleskoj, u zamenu za mogućnost da njeni cenzori pre štampanja odrede šta je pogodno za distribuciju. Za esnaf, ovo je bio vrlo unosan posao, pa se svim silama trudio da održi svoju poziciju i učvrsti poziciju kraljičinih cnzora. Ovaj spoj preduzetničkih i vladajućih uticaja se ispostavio kao efikasan pri ukidanju slobodnog govora i odstupanja u političko-religijskom smislu.
Monopol je dodeljen Londonskom udruženju štampara 4. maja 1557. Nazvan je copyright (kopirajt).
Bio je izuzetno uspešan kao instrument cenzure. Radio je u korist industrije i zabrane slobodnog govora zajedno, za razliku od francuske zabrane upotrebe štamparske prese u ranom 15. veku. Štamparsko udruženje je radilo kao privatni cenzorski biro, spaljivalo je nelicencirane knjige, plenilo i uništavalo prese koje su kršile monopol i držalo politički nepodoban materijal u mraku. Samo se u par navrata konsultovalo sa kraljičinim cenzorima o tome šta je dozvoljeno a šta nije, pošto je posle par inicijalnih konsultacija bilo više nego jasno.
Postojala je ogromna želja stanovništva za čitanjem, tako da je monopol bio jako isplativ za esnaf. Dok god ništa politički destabilizujuće nije bilo u opticaju, običnim ljudima je dozvoljena njihova zabava. To je bila win-win situacija za represivnu kraljicu i esnaf, pošto su imali vrlo isplativ monopol u rukama.
Meri I je umrla samo godinu dana posle toga, 17. novembra 1558. Nasledila je njena polu-sestra protestant, Elizabeta, koja je postala Elizabeta I, jedna od najcenjenijih pripadnika engleskog dvora ikad. Meri nije uspela u povratu katolicizma u Englesku. Ipak, njen izum, copyright, živi i dan danas.
Primarni izvori: Wikipedia članci o Meri I i Udruženju štampara, i Sumnja u copyright.